savjeti

Pripreme za polazak u školu

Iskustva pokazuju da je prilagođavanje djeteta na zahtjeve koje škola pred njega postavlja, mnogo lakše kada je prisutna podrška i pomoć roditelja.

Polazak u školu jedan je od prelomnih događaja u životu djeteta, period kada završava predškolsko, a počinje školsko razdoblje. To je vrijeme kada bezbrižnu dječiju igru zamjenjuju određene školske obaveze, red, rad i disciplina, vrijeme odvajanja djeteta od roditelja i privikavanja na novu sredinu i nove nepoznate osobe. Da bi dijete što bezbolnije prebrodilo te promjene i prihvatilo nove obaveze, potrebna je prethodna kvalitetna priprema djeteta, koju provode roditelji, vrtić i „mala škola”.

Kako će dijete prihvatiti školu, školske obaveze, vršnjake, učitelja, ovisi o njegovoj pripremljenosti za školu, ali i o prijemu, posebno prvoga dana u školi, o njegovoj prihvaćenosti od vršnjaka i o umijeću učitelja da pridobije njegovo povjerenje i ljubav, da s njim uspostavi topao i prijateljski odnos, dobru komunikaciju, da ga uključi među vršnjake, da organizuje razne igre u kojima će ono aktivno sudjelovati.

Polazak prvačića u školu donosi njegovim roditeljima brojne dileme, uzbuđenja, brige, probleme, radosti… Kako se prvačići osjećaju, čemu se raduju, čega se plaše, o čemu razmišljaju, šta istražuju? Jesu li njihove nade i očekivanja ispunjeni ili iznevjereni? Jesu li razočarani ili ipak ugodno iznenađeni, šta se još sve događa u njihovim glavicama?

Djeca koja su u porodici naviknuta na rad, red, disciplinu i uredno izvršavanje svojih obaveza i zadaća, znatno lakše, bezbolnije i uspješnije prihvataju sistem školskih obaveza, zadaća, disciplinu i režim koji im škola nameće. Za djecu koja su bila razmažena i prezaštićena, kod kojih roditelji nisu razvili korisne navike i ponašanja, integracija među vršnjake i privikavanje na školsku sredinu, predstavljat će velik problem, ali i veliki pritisak. Ona se ne distanciraju od vršnjaka zato što to žele, niti izbjegavaju obaveze zato što su loša, već zato što ih roditelji za to nisu osposobili i pripremili.

Djeca koja su bila uključena u vrtiće u velikoj su prednosti, jer znaju na prirodan način uspostaviti relativno uspješne i stabilne odnose, te zdravu komunikaciju s drugim učenicima, boriti se za svoje pozicije i status u grupi. Oni nemaju problema odvajanja od roditelja na određeno vrijeme, naučeni su na red, rad i disciplinu, usvojili su važne socijalne vještine i motivisani su za početak školovanja, pa polazak u školu očekuju s posebnom radošću. U školi relativno lako pronalaze vršnjake za igru, razne aktivnosti, druženje, razgovor, sjedenje u klupi…

Veoma važno za djecu je da roditelji, prije polaska u školu, s djetetom nekoliko puta odu u školu, pokažu im put, pouče ih opreznosti pri prelasku ulice, upoznaju ih s učiteljem…

Nekoliko savjeta koji roditeljima mogu olakšati pripremanje djece za polazak u školu:

♦ prisustvujte svakom pripremnom roditeljskom sastanku

♦ razgovarajte s odgajateljima, psihologom ili direktorom vrtića o svojim nedoumicama vezanim za djetetovu zrelost i prelaz iz vrtića u školu

♦ postepeno potaknite zanimanje djeteta za školu (pozitivni primjeri iz vlastitog školovanja...)

♦ na vrijeme i u smirenom izvršite neophodne „tehničke” pripreme:

- na vrijeme obavijestite dijete o promjenama (novi dnevni ritam, ko će brinuti o njemu dok roditelji rade, važni telefonski brojevi i druge stvari važne za djetetovu sigurnost)

- dogovorite se i zajedno nabavite torbu, potreban pribor, odjeću i obuću

- uvježbajte s djetetom put do škole (podsjetite na važna pravila u saobraćaju i kome se može obratiti za pomoć)

- ostavite nekoliko dana godišnjeg odmora za prve školske dane i pokažite kako ste sretni i ponosni na svog đaka prvaka

♦ razvijajte radne navike djeteta u izvršavanju školskih obaveza (ustrajnost, upornost...)

♦ govorite pozitivno o različitostima među djecom – svako nešto zna i svako je u nečem uspješan).

Ne zaboravite da polaskom djeteta u školu ne prestaje njegova potreba za igrom, zato se družite i igrajte s njim. Sada ste mu najpotrebniji.

Sretno!

Kazne i nagrade u odgojnom procesu

U životu imamo brojne uloge, jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija, je uloga roditeljstva. Uloga roditelja u odgoju djece jedan je od osnovnih zadataka roditeljstva.

Činjenica je da odgajajući vlastitu djecu, odgajamo i buduće roditelje. U procesu odgoja djece roditelji koriste različite odgojne metode, koje imaju za cilj da stimulišu razvoj poželjnih obrazaca ponašanja i da sankcionišu one oblike ponašanja koji negativno utječu na psihofizički razvoj djeteta.

Postoji mnogo načina da se djeca kazne, baš kao što postoji mnogo načina da se nagrade ili pohvale. Povjerenje, ljubav, razumijevanje i prije svega razgovor, trebalo bi da budu osnovni načini odgoja.

Nekada se vjerovalo da pojedina djeca bolje reaguju na kazne, a neka na pohvale – odnosno da, zavisno od djece, treba više primjenjivati jedno ili drugo. Međutim, kod većine djece moraju postojati i kazne i nagrade, i zabrane i pohvale.

Kazne kao odgojne mjere

Kazne nisu popularne odgojne mjere, međutim, ako su roditelji iscrpili sva druga sredstva kojim bi korigovali neprihvatljivo ponašanje kod djeteta, mogu se primijeniti određene kazne u odgojnom procesu.

Kada se roditelji moraju poslužiti kaznom kao odgojnim sredstvom, jako je važno da ona ne uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, poniženje, tjelesno kažnjavanje ili bilo koji drugi oblik nasilja koji bi povrijedio ličnost i dostojanstvo djeteta. Ona treba da bude u skladu s uzrastom djeteta i da se izriče neposredno nakon neprihvatljivog ponašanja.

Važno je da roditelji objasne djetetu da se kazna odnosi na ponašanje i nije usmjerena protiv dječije ličnosti te da im je jednako stalo do njega/nje, ali da jednostavno neke postupke ne mogu prihvatiti.

Prilikom izricanja kazne roditelji trebaju imati usaglašen stav, odnosno da se ne ostavlja mogućnost djetetu da pravi koaliciju s jednim roditeljem protiv drugog.

Važno je biti dosljedan u sprovođenju kazne, što se može objasniti kroz primjer:

Odlučili ste kazniti dijete zbog neprimjerenog ponašanja uskraćivanjem korištenja intereneta na tri dana. Sljedeći dan dolazi dijete kući i donosi peticu iz matematike. U tim situacijama većina roditelja popušta i ne ostaju dosljedni izvršenju kazne čime narušavaju svoj autoritet. Važno je ostati pri stavu „da, tvoja petica je za pohvalu, ali kazna ostaje na snazi, međutim, možemo otići u kino, prošetati, voziti biciklo, otići u kupovinu i sl.”

Na taj način roditelji ostaju dosljedni i zadržavaju autoritet, ali ne zanemaruju činjenicu da dijete zaslužuje pohvalu i nagradu za postignuti rezultat. Kazne se obično vežu za uskraćivanje nekih privilegija koje su važne za dijete, a mogu biti: uskraćivanje igranja igrica, interneta, mobitela ili neke druge aktivnosti. Uostalom, roditelji najbolje znaju šta je to posebno važno za njihovo dijete pa im u skladu s tim mogu odrediti i primjerenu kaznu.

Ono što je potrebno naglasiti je spoznaja da fizičko kažnjavanje ne može biti učinkovito odgojno sredstvo, jer nasilje rađa novo nasilje, što ujedno postaje transgeneracijski obrazac ponašanja, tako da osoba koja je kao dijete doživljavala nasilje, u budućnosti će isto primjenjivati kao prihvatljivu odgojnu metodu u odgoju vlastite djece. Takva iskustva su traumatična i teška za djecu i imaju negativne posljedice na psihofizički razvoj djeteta.

Pohvale i nagrade kao sredstva odgoja

To su poželjna i mnogo učinkovitija sredstva u odgoju u odnosu na kazne. Kada dijete učini nešto dobro, primjereno se ponaša, izvršava svoje obaveze, treba mu odati priznanje i pohvaliti ga ili nagraditi, što je stimulativno i važno svakom čovjeku, a posebno djetetu. Različite su mogućnosti nagrađivanja, npr. čokoladom, igračkom, zagrljajem, odlaskom na izlet i sl.

Direktna roditeljska pažnja je najveća nagrada koju roditelj može dati, a dijete primiti, međutim, zbog svakodnevne dinamike života sve više se zaboravlja koliko je bliskost važna za rast i razvoj djece. Ono što danas sve više postaje trend je materijalno vrednovanje svih uspjeha i ponašanja kod djeteta. Pa im se kupuje i-phone, tablet, skupocjeni telefoni, daje im se novac i sl., i onda se desi da djeca na zahtjev roditelja ne žele otići ni do prodavnice, ako im se za to neće dati nagrada, što u konačnici može postati problem. Roditelji, možda i nesvjesno, šalju djetetu poruku da je samo materijalno važno, da je to glavna vrijednost u društvu, a svi znamo da postoje stvari koje ne možemo kupiti novcem, poput prijateljstva, ljubavi i slično.

Na samom kraju važno je napomenuti, bilo da djecu roditelji nagrađuju, pohvaljuju, kažnjavaju i slično, da u svim situacijama pristupaju uz dužno poštovanje njihove ličnosti i dostojanstva.

Odjeljenje za razvojno-istraživačke i promotivne poslove

Nijaz Omanović, dipl. socijalni radnik

Smjernice i savjeti u odgoju