Biografija

Najmarkantnija ličnost, najveći i najplodniji pisac u krugu intelektualnog i uopće kulturnog života Bosne i Hercegovine na prelazu iz XVII u XVIII vijek.

Mustafa Ejubović- Šejh Jujo rođen je 1650. godine u najljepšem gradu na svijetu, u Mostaru. Zvao se Mustafa, a to znači odabrani, izabrani, a to je i bio. Ako je ime znak, on je zaista bio izabran da bude čvrst stub među najvećim učenjacima, da bude velikan kome vrijeme nije donijelo ravna. 

Mustafa Ejubović - Šejh Jujo

Ovaj velikan svoju biografiju je sam sačinio, navodeći da je napisao 26 djela, a utvrđeno je da je napisao i izučavao 42 djela. Izučavao je pravo (fikh), disputaciju, logiku (mantik), književnost, gramatiku, akaid i tefsir, filozofiju i astronomiju. Pisao je na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i na tri vrste arapskog pisma maski, talik i nashtalik. Pored maternjeg jezika govorio je arapski, turski i perzijski. Mustafa je pripravne nauke učio u Mostaru. Zatim je pohađao medresu u rodnom gradu i još tada se isticao bistrinom, marljivošću i obrazovanjem tako da su „njegovi drugovi u njeg prstom upirali“.

U težnji za višim obrazovanjem 1677. godine, u 27-oj godini života, odlazi na školovanje u Istanbul, na čuveni univerzitet Sahn-i Seman, i nakon četiri godine ga završava. Boravio je u Istanbulu 15 godina i jedan mjesec. Za vrijeme njegovog boravka u Turskoj najveći učenjaci priznali su mu potpunu vrijednost i apsolutnu sposobnost. Bio je najpopularniji među učenjacima svog vremena.

Kada mu je u Carigradu ponuđeno da bude savjetnik Sultana, on je odbio rekavši: „Osjećam blagi povjetarac Svemilosnog, dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude koja teško podnosi nedaće“. Vratio se i bio muftija sve do smrti u svom gradu.

Rješavao je brojna pitanja na koja niko nije znao odgovore. Već u XVII vijeku poznavao je metode DNK analize. Nastojao je iskorijeniti nepoštivanje nauke i vjere. Do maksimuma je bio zauzet obrazovanjem i isticanjem najvećih krijeposti, kako prenosi njegov učenik Ibrahim Opijač, da je čuo od njega kako kaže: „Prošla bi i sedmica dana, a ja se ne bih raskomotio, ni pošteno naspavao“. Imao je izrazito velike sposobnosti pamćenja, da mu se iz sjećanja nije izgubilo ono što je prije 30, ili više godina čuo od profesora, ili pročitao u knjizi i to bi citirao kada bi mu bilo potrebno i navodio tačno mjesto gdje se to nalazi.

Učenicima govoraše: „Znanje morate sticati iz žive riječi ljudi, jer čovjek pamti najljepše od onoga što je čuo, a govori najljepše od onoga što je zapamtio“.

Krasile su ga mnoge osobine, pravednost, upornost, volja i vedrina, a iznad svega skromnost, nikada nije htio ići ispred svojih učenika, već zajedno s njima. Živio je poštivan, slavljen i cijenjen, ali nikad nije imao djece. Bio je pobornik za istinu, blaga govora, čio, društven, poželjan u društvu i duhovit. Bio je tako skroman prema svijetu da se nije uzdizao ni nad jednim čovjekom, nego je sam sebe smatrao za jednog običnog čovjeka, iako je imao najljepše moralne osobine. Između ostalog njegova skromnost se vidi i u tome što je lično posluživao u učionici, u njoj ložio vatru, palio svjetiljku i lično je čistio. Svojim životom postao je predmet legendi koje žive i danas. Ukratko, sve svoje vrijeme utrošio je u nauku i molitvu.

Uvidio je slabost i učmalost starih metoda u nastavi, pa je svojom metodom predavanja i svojim udžbenicima pokušao da krči nove puteve u metodici i teži ka modernizaciji nastave. A mi smo škola koja ima čast da nosi njegovo ime i slijedi njegov put.

Poslije svoje smrti ostavio je više od 60 naučnih djela pisanih njegovom rukom. Bavio se i komentarima na knjige kazavši da svaka knjiga ima svojih nedostataka, da se na njoj ima šta dopisati. Umro je u utorak 16. jula 1707. godine u 57. godini života. Sahranjen je u mezaristanu preko puta džamije Ibrahim-age Šarića, u neposrednoj blizini naše škole.

Kasnije, 1831. godine Ali-paša Rizvanbegović je podigao nad njegovim mezarom skromno turbe (mauzolej) koje postoji i danas.

Njegov učenik i biograf Ibrahim Opijač se nije zadovoljio samo biografijom, nego se trudio svoju zahvalnost prema profesoru i veliku tugu za njim izraziti kroz stihove:

Moj profesore-kapacitetu, svjetski učenjače,

Jel' iza tebe ostalo ikakvo siroče kao ja?

Da, sve naučne discipline iza tebe su puste,

O čemu svjedoče tvoja djela onom, ko ih prostudira

Divno li je rečeno u kronogramu vaše smrti:

SVI IZVORI NAUKE PRESUŠILI SU!

1119/1707G.