Moja ulica nosi ime narodnog heroja

Amina Zlomušica

Moja ulica nosi ime narodnog heroja

     Mostar... moj rodni grad. Meni najposebniji. Ali ne samo meni... i drugima, svjedoče to brojni što mu dolaze, što ga posjećuju, što mu se raduju.

Naravno, kad se njegovo ime spomene prvo čega se svi sjetimo, što nam na um padne jeste najljepši luk na svijetu, simbol osunčanog grada, most Stari, koji spaja dvije obale, koji prkosi vremenu, koji se digao iz pepela... most koji su neki zli ljudi srušili novembra devetog 1993. godine. Datum koji nikad nijedan Mostarac zaboraviti neće. Datum u kojem je pucano u naše srce. U srce čelično...

Pucali jesu, ali ubili nisu. Moj grad je heroj. Preživio je, pretrpio. Heroj koji je heroje ovoj zemlji dao. Heroj koji bez svojih heroja ne bi uspio, koji se s njima poput feniksa iz pepela digao.

Heroj koji je heroje ovoj zemlji dao! Mnogo narodnih heroja, mnogo zlatnih ljiljana, mnogo sinova koji su svoje živote za slobodu dali, ne samo njegovu, mostarsku, nego i bosansku, cijele Bosne i Hercegovine.

     Ime Midhad Hujdur Hujka malo kome je nepoznato. Vjerujem da u ovoj zemlji ne postoji niko ko barem nije čuo za našeg narodnog heroja. Hujka! Simbol, otpor i snaga! Čovjek koji je disao s Mostarom i za Mostar, koji mu je život poklonio. „Ne mogu ja sjediti ovdje dok mi prijatelji ginu”, rekao je i otišao na put sa kojeg se nije vratio. Otišao u san iz kojeg se nije probudio.

Hujka, srca čeličnoga, poput onog u našeg Starog. Srca prkosnoga, srca mostarskoga.

Mostar će ga slaviti zauvijek. Njegovo ime nikad neće biti zaboravljeno. Ovjekovječila su ga mostarska raja ulicom, dvoranom i muralom, tek simbolično, toliko mu dati možemo, ali nikad mu dovoljno vratiti ne možemo.

U mostarskom naselju Luka, tamo gdje je rođen, na jednom od zidova oslikan je njegov lik. Kad god prođem pored tog murala imam osjećaj kao da taj čovjek i dalje živi... jedna slika, a tako stvarna... jer on iz duše mostarske nikad nestao nije... Taj mural kao opomena nama, mladima, generacijama koje ovim gradom slobodno hodaju zbog njega i onih koji su iz njegovog šinjela iznikli, stoji da nas sjeća. Da nas sjeća na čovjeka kojeg upoznali nismo, ali ga kao najrođenijeg znamo. Hujkin pogled sa tog murala kao da govori: „Živite dragi sugrađani, moji Mostarci! Živite i ne brinite za mene. Otišao sam miran jer moja borba nije uzaludna.”

Ispod njegovog murala na engleskom jeziku piše: “All gave some, some gave all!”

Svi su dali nešto, neki su dali sve! I upravo tako. On je dao sve.

Mi smo njemu dali ulicu.

Upravo to mostarsko naselje, u kojem živim i ja, nosi njegovo ime.

Hujka nažalost nije dočekao da doživi ljepote svoje pobjede, pobjede koju mogu doživjeti samo istinski ratnici. Njegova smrt u zoru tog kobnog 30. juna 1993. godine pomutila je Mostarcima ljepotu trijumfa u toj, za njih, bici života. Otišao je čovjek srca čvrstog poput onog u Starog, otišao nekoliko mjeseci prije nego je luk zaspao u Neretvi, zaspao je i on snom pravednih ne žaleći ni časak za bolje sutra svojih sugrađana.

     O čovjeku čije ime nosi moja ulica znam mnogo iz priča svojih roditelja koji su i sami bili sudionici posljednjeg rata. Kad god evociraju uspomene na taj period, glas im zadrhti. Kad spomenu ime rahmetli Hujke, ali i ostalih palih boraca našeg grada, oči im se zarose, ali biće ipak ispuni ponosom. Taj ponos prenijeli su i na mene, satkali su me njime pa ga nosim, kao i ljubav, u sebi. Ljubav prema čovjeku kojeg kao oca volim iako ga upoznala nisam.

S istim ponosom i istom ljubavlju i živim u ulici koja nosi njegovo ime, ime mostarskog, narodnog heroja Midhada Hujdura Hujke i sebi čvrsto obećajem da ću i ja svojoj djeci sutra to ime u pomen ostaviti.

Amina Zlomušica, IX c

1. mjesto na literarnom takmičenju Muzeja „Alija Izetbegović”