Mellani Krvavac
Ramazan u mom sokaku
Izlazi sunce. Novi dan se budi. Ljudi kao da su nekako posebno sretni danas. Iščekuju noć. Vole se nekako posebno, ljubav je ljepša nego inače. Svaki cvrkut ptice budi radost i sreću. Zašto?
Pa naravno! Ramazan je.
Najljepši mjesec, najradosniji dani. Dani u kojima ljudi imaju čisto srce, iskren osmijeh. Sokaci mirišu na somune, na iftare. Iftare se ljudi zajedno, svi u isto vrijeme. Pa ima li nešto ljepše? Ugledaš djevojčicu sa mahramom na glavi, srce ti se ispuni milinom, oči suzama.
„Koliko je sve lijepo zar ne“, pitaš sama sebe, poželiš da zauvijek tako ostane, da Božija kuća uvijek bude puna kao kada se teravija klanja. Da se uvijek ljudi međusobno vole. Da Ramazan vječno traje. Uzmeš hurmu i čašu vode, sit si, sretan, ne tražiš mnogo.
Izađi vani prije iftara. Vidjet ćeš pune ulice dječice kako čekaju da pukne top. Osjetit ćeš mirise iftara. Posebni su oni mirise hrane koju prave naše nene. Pogledaj, čovječe, naš sokak. Nije takav inače, zar ne? Ramazanske su to noći, ramazanski dani.
Eto kako jedan mjesec može uljepšati grad. Može jer je čaroban i razlikuje se od svih prethodnih i svih sljedećih. Pogledaj u nebo. Ako gledaš istinom, shvatit ćeš da ni ono isto nije.
Uputi dovu čistog srca sa rukama prema gore u mjesecu u kojem svaki zalogaj postane ti vrijedan. Voli ramazan, doživi ga dušom svojom i srcem.
Osjeti. Nije to običan mjesec od 30 dana, to je naljepši mjesec u godini ljudskog života. Pomiriši ga.
