Muhammed Džafić
Bosna i Hercegovina protkana mojim snovima
Bosna i Hercegovina nije samo zemlja na karti – ona je osjećaj, miris, ton i dah.
Ona je moj početak i moj kraj, prostor u kojem snovi dišu istim zrakom kao stvarnost. Kada zatvorim oči, kroz moje snove protiču njene rijeke, dišu njene planine, pjevaju njene ptice, a ljudi koje susrećem u tim snovima nose toplinu i prkos koji samo Bosanci i Hercegovci mogu imati.
U mojim snovima, Bosna je uvijek zelena. Šume na planinama šapuću priče o prošlim vremenima, o hrabrosti i ponosu naroda koji je naučio opstati u svakoj oluji. Rijeke poput Bosne, Neretve i Drine teku kroz moje misli kao srebrne niti koje spajaju sve dijelove mog srca. Na obalama tih rijeka često zamišljam ljude kako sjede, smiju se, pjevaju i razgovaraju - jer u Bosni, i smijeh i suza imaju istu dubinu.
U snovima, čujem ezan koji se miješa sa zvonima crkvi, i osjećam kako se te različitosti ne sukobljavaju, već nadopunjuju. Bosna i Hercegovina u mojim snovima nije podijeljena – ona je jedno veliko platno iscrtano različitim bojama koje zajedno tvore remek-djelo. U njoj svako ima svoje mjesto, svoj mir, svoju priču.
Vidim Sarajevo, grad u kojem svaka kaldrma čuva uspomene, Mostar sa svojim Starim mostom koji se ponosno ogleda u Neretvi, i Travnik gdje se miris kahve i priče o Andriću stapaju u jednu toplu sliku. Čujem pjesme sevdaha koje odzvanjaju iz srca naroda, dok neka nana u malom selu peče hljeb i pitu te poziva komšiju da podijele ono što imaju.
Čujem istrčavanje reprezentacije Bosne i Hercegovine na teren, milioni očiju prate pokrete Džeke, Pjanića, Misimovića, Kolašinca, Katića, Bajraktarevića, nadaju se golu i pobjedi. U tim nadanjima uzvikuju „Igraj Bosno ne daj se, igraj svi smo uz tebe, ale ale ale ale”…
Bosna u mojim snovima nije savršena. Ona zna za bol, za nepravdu i podjele. Ali baš zato je volim još više – jer i u boli ostaje dostojanstvena, i u teškoćama ostaje svoja. Ona me uči da se ne odustaje, da se voli i kad je teško, da se gradi most i kad rijeka izgleda preduboka.
Kada se probudim, Bosna i Hercegovina ostaje u meni – ne kao san, nego kao obećanje da će sve ono lijepo što nosimo u sebi jednog dana postati stvarnost. Jer snovi su samo putokaz, a moj san o Bosni je put prema boljoj, pravednijoj i ljepšoj domovini.
Moja domovina Bosna i Hercegovina je geografski i kartografski u obliku srca, a da nije samo spoj linija na karti i obično parče zemlje na Balkanu potvrdio je naš veliki mislilac i filozof, prvi predsjenik RBiH Alija Izetbegović.
Zapisavši: „Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane”.
Bosna i Hercegovina – protkana mojim snovima, utkala se u moje srce.
Ona je moj dom, moja nada i moj san koji nikada ne prestaje.
