Amila Eminović
Pjesma o Bosni
Priča o njoj kraja nema,
ona je kao bez obala rijeka,
bistra i bučnih valova,
na sve strane teče
i sjeveru i jugu,
kroz vrijeme do beskraja
i zapadu i istoku,
prkosi svojom modrinom.
Jedino nebu pod skute pada,
jedino Boga za mrvu milosti moli
pa opet sretna zahuči kroz vrijeme.
Poned tužna sakrije se iza zelenih planina
pa je ne vide ni djeca ni ubogi starci
sljepci
svaki put pomisle da je nema.
A onda...
proviruju njeni potočići niz presahle klisure i kanjone...
Ponovo zagrmi drevnim glasom!
Bosna je vječna!
Bosna je beskrajna!
Oduvijek jaka, zauvijek snažna.
I nikad nestati neće.
Vjerna k'o majka,
miluje i tješi kad joj dijete plače,
vedri se i veseli
kad joj trava raste, opada lišće i proljeće buja,
zanosno se njiše i pred ljetnim suncem.
I uvijek vjerno tajnu čuva za viteza snažnih ruku,
koji najviše Bosnu voli, koji Bosnu najbolje čuva...
