Šejma Šabanagić
Bosna je nalik na svog sina - čovjeka
Zašto mi je uvijek toliko teško uzeti komad hartije da ti napišem pismo, sine moj? Vjerovatno zato što se bojim da odgovor neću dobiti od tebe, već od tvojih suboraca.
Ponovo se sa papirom i kalemom sastajem u najdubljoj noći, u sobi u kojoj si do prije godinu dana u ovo doba ti spavao. Prostor mi osvjetljava samo dašak sjaja koju mi pruža svijeća pod kojom sam ti prije čitala priče za laku noć. Danju nemam hrabrosti da ti pišem. Zato svako pismo sastavljam u tamnini noći. U ovom stanu sam samo fizički, mislima i dušom sam uz tebe, to uvijek znaj. Čak iako moja pisma ne dolaze često do tebe, moraš znati da tvoja majka nije nigdje drugo, nego s tobom.
Lave moj, znam kako ti je tu teško. Borbe traju cijeli dan, umorni ste, gladni i gubite snagu, ali i dalje neustrašivi i našu Bosnu ne date neljudima koji je žele. Bosna je izrodila toliko sinova da je čuvaju, da je brane, da ne daju da je osvoje. Naša domovina ti je, sine moj, cvijet koji je puno puta pregažen, ali nikada ubran i otkinut. Svako je od tog cvijeta uzeo laticu koja mu je odgovarala, a ostalo ostavio da drugi pokupe. Zato, sine, čuvaj svoju zemlju jer mi nemamo druge domovine, osim ove. A znaš li zašto se ne smije napustiti domovina? Ne može jer se ne mogu ponijeti sa sobom grobovi, a grobovi naših očeva i djedova naši su korijeni. Biljka iščupana iz korijena ne može živjeti. Zbog toga moramo ostati ovdje.
Bosna nam je svima majka sa kojom nikada ne prekinemo pupčanu vrpcu. Svi ljudi istinski plaču samo dva puta u životu. Prvi put kad ih majka rodi i drugi put kad izgube majku. Molim te, sine, ne dozvoli da mi Bošnjaci dva puta oplakujemo majku. Koliko vi budete neustrašivi, toliko će neustrašiva biti Bosna, a ako vi posustanete, posustat će i Bosna. Našu zemlju nisu mogli osvojiti koliko god su pokušavali jer smo bili prkosni, hrabri i istrajni.
Ponekad, kad razmišljam o našoj državi čini mi se kao da čitam neki roman. Vrlo dug i težak sa dosta tragike. Ponekad toliko težak da moraš stati, zamisliti se i dobro razmisliti šta se desilo. Sada se moramo boriti žešće nego ikad da bi naša djeca znala za djetinjstvo, da majke više nikada ne tuguju za sinovima u borbi, da Bošnjaci nikad više ne saznaju kako je biti mlad, a tako star. Ne dozvolite ovim ljudima koji su zaboravili da su ljudi da dobiju šta žele.
Mi Bošnjaci smo dokaz da se može umrijeti na nogama, a ne na koljenima pred neprijeteljem. „A šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikada, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.”
I nipošto se nemoj bojati smrti. Naš narod je dobro upoznat sa smrću. Stalno nas je pratila u stopu, mnoge je i sustigla, ali oni se nisu bunili, već je pozdravili kao staru prijateljicu. Nadam se, sine, da tebe neće sustići.
A sada, vojniče moj, branitelju Bosne, ostavljam te Allahu dž. š. na amanet, budi prkosan i ponosan kao što je bila i Bosna vijekovima. Bori se i izbori za našu domovinu, a kad pobijedite, brzo mi dođi. Puno sam te poželjela.
Jako te voli tvoja majka
Bosna i Hercegovina
