Nađa Demirović
Šta sam ja bez svoje domovine
Mogu živjeti u drugim državama, ali se nikad neću osjećati kao u svojoj domovini. Kakav je to osjećaj kada ne čuješ šum Neretve dok hodaš najljepšim mostarskim sokacima? Kako je to ne dodirnuti zemlju za koju znaš da su naši pradjedovi ginuli? Ostati bez ovih ljepota i blagodati je jako teško. Gdje god da odem, sa mnom ide duša bosanska i moj jezik.
Dosta žena, majki pati jer su njihovi sinovi dali živote kako bi Bosna i Hercegovina bila nezavisna zemlja u kojoj žive ljudi različitih vjera, nacionalnosti i ljubavi. Ti ljudi su ginuli kako bi mi slobodno koračali ovom zemljom, kako bi mogli osjetiti povjetarac na našim planinama.
Kada su ljudi čuli sirenu za uzbunu, mogli su samo uzeti nešto malo odjeće i hrane i trčati u sklonište. Neki su bježali svjesni da se nikada neće vratiti u svoju domovinu. Kako su se osjećale majke kada su pored male svijeće i malo tinte pisale pisma svojim sinovima, lavovima? Posljednjom kapi tinte sinovima su htjele iskazati čežnju i ljubav. Mi samo možemo slušati priče, ali ne možemo osjetiti bol i tugu koju su osjetile majke kada su saznale da nema njihovih junaka. Bol kakvu su osjetili mnogi ljudi koji su izgubili voljene.
Nemojmo ponavljati historiju, lošu historiju koja je učinjena upravo nama, Bosancima i Hercegovcima. Bez svoje domovine bih mogla osjećati samo tugu i bol. Želja mi je da Bosna i Hercegovina zauvijek bude nezavisna.
