Arijana Beriša
Hercegovačke trešnje
Miris svježeg voća iz dedinog vrta dopire do starinske kuhinje. Kuhinjski prozori, okviri prekrasnih pejsaža, širom su otvoreni. Majka kuha ručak dok joj blagi povjetarac miluje kosu, a ptice sviraju laganu muziku. Graja i igra, terapija za zabrinute roditelje, čuje se iz susjedne avlije. Djevojke uz priču i smijeh beru prve hercegovačke trešnje dok momci beru cvijeće da ih iznenade.
Prolazeći hodnikom ispunjenim cvijećem i zelenilom, načuh dedu i nenu kako razgovaraju o trešnjama.
„Sjećaš li se, ružo moja, kada sam ti poklonio japansku trešnju?” upita dedo znatiželjno.
„Ah, moj Ibro”, odgovori nena sa skrivenim osmijehom na usnama koje su nekoć bile mlade. „Od toga je prošlo tačno pedeset godina.”
„Sjećaš li se?”
„Sjećam se, naravno. Kako se ne bih sjećala? Zašto te to zanima?”
Dedo odgovori: „Tada si me prvi put zagrlila. Tada si mi, nakon dugo vremena, dopustila da te volim.”
Nena se nasmija pa reče: „Poljubila bih te da si mi poklonio našu hercegovačku, ali, eto, dobio si zagrljaj zbog japanske.”
„Da li je sada prekasno?” Gledao ju je očima djeteta koje traži čokoladicu.
Nena ne odgovara, a potajno se smije. Ustala je iz udobne, starinske fotelje koju joj je dedo napravio za rođendan jer je znao da voli sjediti na fotelji, zamotana dekom dok čita knjigu. Otišla je do kuhinje po čašu vode, a dedo potrča za njom poput malog djeteta.
Ona i dalje ne odgovara. Dedo je, nakon što je ugledao njen osmijeh, izašao u avliju da ubere hercegovačku trešnju. Kada je potegnuo ruku ka stablu, uvidio je da nema više ni jedne trešnje. Djevojke su sve ubrale. Razočarenje na njegovom licu moglo se vidjeti i iz kuhinje. Kao da je majka djetetu rekla da nema više igranja vani, treba ući u kuću i uzeti knjigu da uči.
Nena je zasjela na drvenu stolicu u avliji sa mladim djevojkama i momcima.
Dedo joj je prišao stidljivo i kazao:
„Nema...”
Nena se opet nasmija i upita ga:
„Čega, Ibro?”
„Nema više trešnje.”, reče dedo sa spuštenom glavom.
Nena ustade sa drvene stolice i pokaza dedi šaku punu svježih hercegovačkih trešanja.
Dedo, posve zbunjen, upita: „Šta bi to trebalo značiti?”
Nena mu priđe bliže i reče: „Trebao bi me poljubiti, da mladima bude lakše.”
„Da mladima bude lakše?” dedo ponovi zbunjeno.
„Da ih ne bude toliko stid.”
„Uredu.” Vratio mu se osmijeh dok je to izgovarao.
Poljubili su se, a mladi su aplaudirali kao da su na vjenčanju i zacrvenili su se poput zrele trešnje.
Sa osmijehom poput prvog dana proljeća, nena reče:
„Kao da smo pedeset godina mlađi.”
Arijana Beriša, IX a
